Naselje Šimići i istoimena župa nalazi se otprilike 30 km (zračnom crtom) sjeverno od Banje Luke.

U izvješću prvog apostolskog vikara, biskupa fra Mato Delivića iz 1737, o pohodu župama Bosne tijekom 1736. u župi Ivanjska između ostalih spominje se i mjesto Šimići, s 15 katoličkih kuća i 180 katolika.

Apostolski vikar, biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću o kanonskom pohodu bosanskohercegovačkim župama između 1741. i 1743. u župi Ivanjska navodi i mjesto Šimiće, s 20 katoličkih obitelji i 139 katolika, od čega su bile 102 odrasle osobe i 37 djece, a prema izvješću apostolskog vikara biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. također u župi Ivanjska navodi se mjesto Šimići, s 34 katoličke obitelji i 250 katolika, od čega je bilo 16 7 odraslih osoba i 83 djece.

Prema popisu biskupa fra Augustina Miletića iz 1813. godine o stanju župa i duša Apostolskog vikarijata u Bosni srebreničko-otomanskoj u župi Ivanjska navode se i mjesta koja danas pripadaju župi Šimići, a to su: Mičije (10 katoličkih kuća i 81 katolik, a od toga je bilo 37 odraslih osoba i 44 djece) i Šimići (48 katoličkih obitelji s 359 katolika, a od toga je bilo 198 odraslih osoba i 161 dijete).

U Šematizmu Bosne Srebrene za 1856., a prema podacima iz 1855., u župi Ivanjska između ostalih spominju se i ova naselja: Mičije (19 katoličkih obitelji sa 175 katolika), Šimići (62, 482) i Užari (4, 31), a prema podacima Šematizma Bosne Srebrene za 1864. u župi Ivanjskoj navode se i mjesta koja danas pripadaju župi Šimići, a to su: Mičije (18 katoličkih kuća sa 192 katolika), Šimići (60, 525) i Užari (4, 39).

Prema podacima Šematizma Bosne Srebrene za 1877. u župi Ivanjska navode se i mjesta koja danas pripadaju župi Šimići, a to su: Mičije (20 katoličkih kuća i 188 katolika), Šimići stari (50, 307), Šimići novi (25, 218) i Užari (7, 48). U Imeniku klera i župa za 1885., a prema podacima iz 1884., u župi Ivanjska navode se i ova naselja: Mičije (200 katolika), Šimići stari i novi (630) i Užari (67).

Prema podacima Šematizma Banjalučke biskupije za 1892. godinu župi Ivanjska pripadala su i ova naselja: Mičije (216 katolika), Šimići (533) i Užari (69).

U Šematizmu Banjalučke biskupije za 1900. u župi Ivanjska nalazimo naselja koja danas pripadaju župi Šimići, a to su: Mičije (231 katolik), Šimići (836) i Užari (69).

Župa Šimići - Zaštitnik župe: sv. Petar i Pavao

Odvajanjem od matične župe Ivanjska godine 1921. nastala je samostalna kapelanija Šimići, koja se od 1930. vodi kao župa.

Prva župna crkva na lokaciji "Pod Lisinom" sagrađena je 1925. Kad je postala premalena i trošna, donesena je odluka da se gradi nova, na povoljnijem mjestu, na uzvisini blizu puta. Gradnja nove crkve na sadašnjem mjestu počela je 1970. Nedovršena, dugo je služila svojoj svrsi. Upravo kad je gradnja okončana ekstremi Srbi teško su je oštetili, opljačkali i devastirali 1995. Sada je u sklopu crkve obnovljena samo kapelica koja služi malobrojnim preostalim vjernicima.

Prva župna kuća sagrađena je "Pod Lisinom" 1922., ali je ona 1950. pod nerazjašnjenim okolnostima izgorjela. Druga je sagrađena na istome mjestu tek desetak godina poslije. Sadašnja župna kuća građena je uz novu crkvu tijekom 1970. i 1971., a desetak godina poslije obnovljena je. U posljednjem desetljeću u njoj su boravile srpske izbjeglice, a župnik je samo spletom sretnih okolnosti preživio napad vatrenim oružjem. Nesretnim slučajem gotovo je posve izgorjela 2004., ali je iste godine temeljito obnovljena.

Prije rata u selu Mičije postojala je područna crkvica posvećena sv. Anti. I ona je bila jako oštećena, a sada je obnovljena. Osim toga u župi je bilo još sedam grobljanskih kapelica u mjestima Javorac, Jurkići, Kose, Novi Šimići, Srednji Šimići, Stari Šimići i Užari. Sve su one u "ratu bez rata" opljačkane, teško devastirane ili posve srušene. Dosada je obnovljena samo kapelica u Starim Šimićima.

U župi Šimići od 28. studenoga 1981. do 1995. djelovale su dvije sestre Klanjateljice Krvi Kristove, sve dok nisu prognane.

Župom Šimići upravlja dijecezanski svećenik, a pripadaju joj ova naselja: Javorac, Jurkići, Kose, Mičije, Šimići (Stari, Srednji i Novi) i Užari. Od nekoć velike župe u njoj živi samo nekoliko desetaka uglavnom starijih vjernika.

Od važnijih hrvatskih kulturnih udruga i ustanova u župi Šimići djelovalo je povjerenstvo Hrvatskoga kulturnog društva Napredak od 1924. do 1926. godine.

Prema podacima Šematizma Banjalučke biskupije za 1935. u župi Šimići navode se ova naselja: Šimići Stari (612 katolika, 1 pravoslavac i 2 muslimana), Šimići Srednji (328 katolika), Šimići Novi (389 katolika), Kose (193 katolika), Mičije (575 katolika) te Torlak i Užari (433 katolika).

Prema podacima Šematizma Banjalučke biskupije za 1960. u župi Šimići navode se ova naselja: Šimići Stari (798 katolika), Šimići Srednji (420), Šimići novi (410), Kose (275), Mičije (615), Torlak (348) i Užari (192).

Na radnoj akciji kako se odmah na prvi pogled moglo vidjeti su bili odreda stariji ljudi. Po načinu na koji su nas dočekali nikada se ne bi moglo iščitati što su sve prošli tijekom posljednjeg rata. Nasmijani i radosni što vide mlađe ljude u svojoj sredini bili su otvoreni za razgovor o svojoj župi i tome kako danas žive. Zanimljiva družina: od njih šestoro svatko nosi svoju životnu priču, a posebno su dojmljive one koje kazuju: jedina žena u ovoj skupini – baka Janja i gosp. Pero, pravoslavac rodom od Vlašića.

Baka Janja ima 77 godina. Već godinama sama živi, iako ističe da joj često dođu djeca a najviše se obraduje svojim unučadima kojih ima šestero i praunučadima kojih je četvero. Svoju vitalnost održava obavljanjem svakodnevnih fizičkih poslova koji zahtijevaju da čovjek stalno bude u pokretu. Ona se u svoj rodni kraj vratila prije 8 godina. «Malo nas se vratilo a i ono što nas ima izgleda da nas je manje jer smo raštrkani. Ovo je široko područje pa su kuće odmaknute jedna od druge. Danas nemamo nikakvih, a ustvari imamo svakakvih problema: nitko nam ne pomaže niti odmaže. Poteškoća je prijevoz. Kada hoću do Banja Luke nekad me ljudi povezu a nekad moram i pješice. Pođem na primjer u 6 izjutra; dođem u Ivanjsku i odatle autobusom. Isto tako i nazad. Nakupujem stvari i uprtim pa nosim. Usput molim krunicu i tako mi lakše», kroz osmjeh priča baka Janja svoju ozbiljnu životnu stvarnost.

Priča gosp. Pere je na svoj način drugačija. On je tijekom rata izbjegao s područja Vlašića i stan našao u Šimićima. Pravoslavac je ali kaže kako se suživio s ovdašnjim ljudima. Oni, pak, za njega kažu da je «lako s dobrim čovjekom». On dosta pomogne i župniku, a uvijek se odazove i na radne akcije koje su vezane za crkvu. Kao i ostale Šimićane i njega muči opća besparica i problemi s prijevozom i nedostatkom radnih mjesta.

Kraj obiluje prirodnim bogatstvima

Inače je ovaj brežuljkasti kraj bogat vodom i uglavnom bjelogoričnom šumom. Upravo je to slabo i nesustavno iskorišteno a moglo bi uvelike pomoći ovdašnjim ljudima. Šuma se u ratu i nakon njega redovito bespravno iskorištava. Problem je što nitko od poduzetnika nije prepoznao da bi ovdje dobro bilo napraviti pilanu koja bi ponudila perspektivu za održivi povratak. Prema popisu iz blagoslova obitelji prije rata, 1991.u župi Šimći je bilo 2004 katolika. Najveći val iseljavanja se dogodio 1995. jer je još 1994. bilo 929 vjernika, a 2001. ih je ostalo, odnosno vratilo se 55. Taj se broj do 2009. smanjio na 25 obitelji, odnosno 32 duša. Ovaj kraj ne pamti ratne borbe nego ratnu torturu koja je naglana njegove žitelje na izbjeglištvo. Premda su ljudi prije rata radili vani: po Njemačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj…nisu se odlučili na povratak pa nastavili sa sličnim načinom života. Kao što svjedoče povratnici: oni koji su izbjegli snašli su se, napravili kuće, imaju posao i teško da će se ikada vratiti. Njihove kuće su u potpunosti opljačkane, devastirane a zub vremena je učinio svoje te je u mnogim slučajevima teško prepoznati da je na tom mjestu itko ikada živio. U razgovoru s ljudima koji su bili na radnoj akciji kod crkve mogli smo saznati da se o povratku najviše govorilo 2000. godine. «Te smo godine dolazili organizirano autobusima. Da je tada krenuo povratak vjerojatno bi slika danas bila puno optimističnija, ali… Dođe nas 50-60. Dočekaju nas donatori. Pitaju: hoćete li se vratiti? Mi kažemo: popravite kuće, sredite puteve i dovedite struju, mi se vraćamo. Oni su to donekle i uradili, ali naroda i dalje nema. Mnoge kuće koje su popravljene ponovno su opljačkane i devastirane», objašnjava nam najmlađi župljanin gosp. Vlado Smiljčić za kojeg župnik Anto kaže da je i prakaratur i ministrant i glavni pokretač akcija u župi.

Crkva pretvorena u štalu

O teškoj sudbini svjedoči i župna crkva koja nije srušena ali je u potpunosti devastirana. U njoj su srpske snage tijekom rata držale stoku, a planirano je i njeno miniranje ali, Božjom providnošću nije uspjelo. O tomu svjedoči rupa u središtu crkve koju su vjernici zabetonirali. Iako je prva crkva u ovoj župi sagrađena još 1925. zbog trošnosti i nepovoljnog položaja gradnja nove crkve na sadašnjoj lokaciji je započela 1970. Upravo pred rat je cjelokupna, osim tornja, dovršena. Smještena u zemljopisnom središtu župe, na uzvišenju koje dominira krajem, crkva sv. Petra i Pavla liči na šator sastanka. Dva zvona koja se nalaze na improviziranim zvonicima postavljena su na betonskoj ploči koja natkriva ulaz. Preživjela su rat i sada pozivaju vjernike na molitvu. Unutar crkve obnovljena je kapelica koja je i više nego dovoljna za preostale vjernike. Obnova ostatka crkve kako sada stvari stoje sačekat će neka bolja vremena. Osim kapelice obnovljena je i župna kuća koja je zbog svoje prostranosti i prirodno povoljnog položaja pogodna za organiziranje duhovnih vježbi ili sličnih sastanaka.

Osam grobalja

Pored župne crkve nalazi se groblje. Sudeći po natpisima lako je ustanoviti da se radi o dosta starom počivalištu mrtvih. Prezimena: Pranjić, Kovačević, Tadić, Zakarić, Tutić, Smiljčić i ostala, svjedoče o stoljetnom prisustvu Hrvata katolika su ovaj kraj nastanjivali u gotovo 100 % postotku. Na svakom od pojedinih grobalja i danas se prigodno slavi sveta misa i to je povod da se izbjegli vjernici okupe na svojim ognjištima. Tada sela: Mičije, Užar, Kose, Stari i Novi Šimići, Javorac, Bistrica i Jurkići ponovno ožive. Oni koji danas ovdje žive kada vide poveće mnoštvo odmah se prisjete kako je to nekoć bilo. Najviše se naroda okupi na: Ilindan, Ivanjdan i Petrovdan. Dok se u Kulašima kod Prnjavora sluša i svira šargija i violina u ovom se kraju ljudi vesele uz harmoniku i gitaru. «Ovdje se za Petrovdan nekada znalo po tri dana slaviti. Bilo je 5-6 šatora, tri kafane…a danas ništa osim crkve nemamo. Bogu hvala pa smo dobili ovog mlađeg ujaka koji hoće i organizirati svašta a, evo, i sam sudjeluje u svakoj akciji kada treba zasukat rukave», kaže gosp. Ivo Ganić zvani Čiča koji je prije rata otkupljivao trešnje za Slovence.

Govori kako bi se to i danas moglo raditi ali nema ljudi koji bi se time bavili jer ono što bi on mogao prikupiti – a riječ je o oko 2 tone – nije dovoljno prerađivačima.

Od voća je ovdje dobro uspijeva sve, a ponajbolja je šljiva. Povratnici u Šimiće ističu kako imaju i dobru jabuku i krušku, ali da ju ne mogu plasirat na tržište. Najviše, pak ima cipova – industrijske trešnje, koja je pogodna za preradu ali zbog spomenutog problema od nje nemaju neke koristi.

Tipično Bosna

Iako ljudi koji su se vratili u ovaj kraj realno gledajući nemaju previše optimizma u perspektivnu sutrašnjicu ipak valja kazati da su prirodna bogatstva i stoljetna vjera razlog nade koja upućuje da ovdje ima života. Kada bismo htjeli Šimiće usporedit s nekim drugim krajem na svijetu vjerojatno nam to ne bi polazilo za rukom. Jednostavno ovo je tipično Bosna: mirno, čist zrak, dobra voda, šuma… Zasigurno će to biti u dogledno vrijeme poticaj za povratak. Kad Zapad, uslijed potrage za izvornom prirodom, bude prepoznao ovo i sam će učinit da – na ovaj ili onaj način – budemo dio njih. Jer čovjeka u Šimićima još priroda budi i priroda ga uspava. Ovdje je i danas cvijet doživljaj za dušu a ne samo ukras za oči. Prepoznavanje ovoga i čvrsto pouzdanje u Boga otvaraju novu perspektivu iz koje je moguće vidjeti bolje sutra.

Dostavijo Katolički tjednik